NIJE CRKVA BEZ OSJEĆAJA (povodom zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji)

 

     Rijetko se kad u hrvatskome javnom prostoru, posebice onom političkom, toliko puta spominjala katolička vjera, dovodile u pitanje njezine dogme, svetinje i moralno učenje, kao što se to događalo uoči i nakon izglasavanja Zakona o medicinskoj oplodnji koji je Hrvatski sabor donio u petak 17. srpnja, a mogući obrat doživljava mogućom odlukom predsjednika Republike Hrvatske. Ono što se u javnom prostoru događalo u vremenu uoči i neposredno nakon donošenja toga zakona zapravo je obrazac po kojem se sustavno u Hrvatskoj nepravedno konstruira slika o Katoličkoj Crkvi kao instituciji koja tobože vlada iz sjene, zastrašuje i nema osjećaja. Pritom se (ne)svjesno ignorira da se snaga Crkve ne očituje u tim konstrukcijama već u činjenici da Crkvu ne čine samo njezine institucije »na Kaptolu«, već da su njezini članovi stotine tisuća krštenih u Kristu koji zajedno čine daleko slojevitiji, bogatiji, osebujniji i snažniji svijet nego što ga se nastoji prikazati.

Mnogi su Zakon o medicinskoj oplodnji nazivali u različitom smislu »katoličkim«, bilo da je on nastao kao posljedica tobožnjeg »koketiranja« vlasti s Crkvom ili kao posljedica jačanja ultrakonzervativnih struja u strankama na vlasti. Stav crkvenoga Učiteljstva o umjetnoj oplodnji vrlo je jasan: ona za katolike uopće nije moralno dopustiva. Štoviše, o Prijedlogu zakona o medicinskoj oplodnji, još dok u njemu nije bio sadržan amandman da se postupku mogu podvrgnuti i parovi koji žive u izvanbračnoj zajednici, Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj vrlo se jasno očitovao ističući da je to »nedorađen i nedovršen zakonski akt na kojem bi, u svim njegovim sastavnicama, trebalo još dosta poraditi« te da je »neprihvatljiv na više osnova«. Stoga se nikako ne može govoriti o »katoličkom zakonu«. Inače, donošenje zakona kojima je u cilju zaštita dostojanstva ljudske osobe i ostvarivanje općega dobra, ne bi trebao biti smisao postojanja Katoličke Crkve i kršćana. Takvo bi što trebalo doći kao posljedica njihove vjere.

Mahom prešućujući izjavu Ureda HBK-a za obitelj, ili je instrumentalizirajući u svrhu kako je komu u određenom trenutku trebalo, zajednički nazivnik mnogih izgovorenih izjava i medijskih napisa bilo je stvaranje dojma da je Katolička Crkva kao institucija strašna, da ne želi život, da tobože tjera hrvatsko društvo u srednji vijek, da je prijetnja svima onima koji žele imati djecu no prirodnim ih putem ne mogu imati... Ključno je pitanje u svemu tome: Ako je Katolička Crkva toliko strašna, zašto je se onda nitko ne boji? Naime, o onome koga se boji, o njemu se redovito (od straha) ne usudi niti govoriti, a o Katoličkoj Crkvi ne samo da se govorilo, nego se bezočno zadiralo u najveće svetinje kao što su Isusovo djevičansko začeće, stavljajući Blaženu Djevicu Mariju i život Svete obitelji u, najblaže rečeno, degutantne analogije, kao da se pritom ne zna da je analogija tek stilska figura, nikako argument. Ako se graditelji imidža »strašne Crkve« zapravo boje onih o kojima šute, onda se trag do pravih sijača straha lako može namirisati vonjem profita pomiješanoga sa zastrašujućom ideologijom usmjerenom protiv života. Iza nje stoje oni koji ne prezaju pred tim da želju parova za potomstvom dobro unovče, a višak oplođenih jajnih stanica - koji jesu život - bace ili na njima rade etički nedopustiva istraživanja i tko zna još kakve zahvate.

Donošenje Zakona o medicinskoj oplodnji nije prošlo bez izazivanja snažnih emocija. Nije se moglo ostati ravnodušnim pred licima djece začete umjetnom oplodnjom koja su redovito objavljivana na naslovnim stranicama hrvatskih novina; kako u trenucima dok su roditelji prosvjedovali, a njihova im djeca bila u naručju ili u kolicima, ne biti dirnut tim snažnim slikama! U istinsku i žarku želju parova za djecom, a onda i u ljubav obitelji prema djeci začetoj umjetnom oplodnjom, nitko ne sumnja, kao što se ni u kojem trenutku ne smije posumnjati u ljubav i prihvaćanje Crkve prema njima - jer svako je dijete Božji dar i u sebi nosi klicu dostojanstva djeteta Božjeg. Ma nije Crkva bez osjećaja. Nikako da se shvati da Crkva nema ništa protiv djece začete umjetnom oplodnjom, već se zauzima za dostojanstvo osobe, braka i prenošenja života u braku, zdravlje supružnika i sve one živote u zamecima koji svoj put na ovome svijetu završavaju u neizvjesnosti smrzavanja na temperaturi od minus 196 Celzijevih stupnjeva. Teško je oteti se dojmu da roditelji s djecom nisu prosvjedovali kako bi obranili dostojanstvo djece, koje nitko zdrava razuma ne dovodi u pitanje, već kako bi obranili dostojanstvo želje za potomstvom pretvoreno u »pravo na potomstvo«, koje ne postoji. Dostojanstvo te želje nažalost za posljedicu prečesto ima i uništavanje zametaka, koji u sebi nose jednako tako klicu dostojanstva djece Božje. Treba ponoviti: klicu dostojanstva djece Božje.

Tko će stati u zaštitu dostojanstva tih tisuća i tisuća (od)bačenih zametaka u kojima se dogodio život i imaju pravo na njega? Broja im se ne zna. Gdje su njihove ulice i trgovi? Gdje su njihovi prosvjednici? Tko će drugi za njih podignuti glas do Crkve, isto kao što ga podiže za nestale gradove života u kojima je prema službenim statistikama od 1983. do 2007. u Hrvatskoj pobačeno najmanje 700.000 djece (sedamsto tisuća djece)? I kod jednih i kod drugih radi se o životima. Upravo zbog svih njih Crkva neustrašivo prosvjeduje, ne samo u Hrvatskoj nego u čitavome svijetu. Može li stoga itko dobronamjeran zamjeriti što se na legitimne načine zauzima za sve te živote i njihovo dostojanstvo? Ako su joj na prvome mjestu dostojanstvo i život, kojim joj se onda pravom spočitava bezosjećajnost?

 

 

Branimir Stanić, GLAS KONCILA 26. 7. 2009.