"ISPIT ČASNOSTI" - komentar Ivana Miklenića, glavnog urednika "Glasa Koncila"

 

     Igra oko (ne)povratka bivšega župana Varaždinske županije u zastupničku fotelju Hrvatskoga sabora po sebi i po svojoj objektivnoj važnosti nije neko sudbinsko nacionalno pitanje, no ako se iz toga događanja iščita odnos prema pozitivnim zakonskim odredbama, onda to postaje upravo sudbinsko pitanje za suvremeno hrvatsko društvo.

Naime, bivši varaždinski župan, koji je zamrznuo svoj saborski mandat radi preuzimanja sa zastupničkim mjestom nespojive županske službe, ostavši bez te županske službe u lipnju ove godine, propustio je - kako propisuje Zakon o izboru zastupnika - u roku od osam dana od prestanka nespojive dužnosti podnijeti zahtjev za aktiviranje mandata te je takav zahtjev podnio tek 9. listopada. Svatko imalo pismen razaznaje da zakonska odredba u tom konkretnom slučaju nije poštivana odnosno da je prekršena. Kad se to dogodilo, pred nešto više od tri mjeseca, onda se javno oglasio potpredsjednik Hrvatskoga sabora tvrdeći da, jer nije poštivana zakonska odredba, povratak toga bivšeg župna u Hrvatski sabor više nije moguć. No, na sjednici saborskoga Mandatno-imunitetskog povjerenstva, održanoj u četvrtak 16. listopada, dano je zeleno svjetlo za povratak u saborske klupe i tomu bivšem županu. Kad je sutradan, u petak 17. listopada, Hrvatski sabor - kako je bilo predviđeno - trebao odlučivati o aktiviranju mandata toga zastupnika, rekao je jedan od zastupnika sadašnje vladajuće koalicije: »Ledi mi se dah od onoga što ćemo danas učiniti«, i najavio da njegov stranački klub neće glasovati za tu odluku. Na to je Klub HDZ-a predložio te je i većinom glasova i prihvaćeno da se odlučivanje o tom pitanju odgodi za tjedan dana, a da se u međuvremenu o tom pitanju očituje saborski Odbor za ustav.

Ne ulazeći ovdje u pitanje konkretne osobe, bivšega varaždinskog župana, njegove stranačke pripadnosti niti njegova (ne)ostvarivanja prava na aktiviranje zastupničkoga mandata, pozornost privlači i zaslužuje ambivalentni odnos prema propisanoj, pozitivnoj zakonskoj i zakonitoj odredbi. S jedne strane, i po riječima potpredsjednika Hrvatskoga sabora i spomenutog zastupnika, ako Hrvatski sabor prihvati aktiviranje toga mandata, sam će Hrvatski sabor, odnosno oni koji budu glasovali za takvu odluku, prekršiti zakon. Dogodi li se taj prekršaj zakona, neće to biti kao što je često u prijestupima pojedinaca namah, u neznanju, u trenutnoj ranije nepredvidivoj situaciji, nego će to biti promišljen, pri punoj svijesti izvršen čin i dalekosežna politička odluka. I dok će pojedinac za prekršaj zakona, ako je u prekršaju uhvaćen ili ako je prekršaj poznat predstavnicima državnih tijela, redovito biti i sankcioniran, ako zastupnici pogaze pozitivni zakonski propis (i to pred svom javnošću), oni za to nikome neće odgovarati. Znači li to da za zastupnike Hrvatskoga sabora ne važe i obvezuju ih zakonske odredbe koje oni donose za hrvatsko društvo, odnosno znači li to da bi zastupnici Hrvatskoga sabora bili općenito iznad zakona i zakonskih odredaba, i to u svemu, a ne samo u svezi s onim u čemu ih štiti zastupnički imunitet? Znači li to da zastupnici ne poštuju ni ustav koji određuje da su svi građani pred zakonom jednaki i ravnopravni? Ne znači li to da se onda time narušava sam ustavno-pravni poredak hrvatske države? Ako se, naime bez ikakvih sankcija, jednom može prekršiti izričito slovo zakona i to naočigled čitave javnosti, što bi moglo zastupnike spriječiti da tako ne postupe i u drugim prilikama? Ostaje li u tom slučaju išta od države, zakonitosti, prava, pravnog poretka?

Obrazloženje predsjednika Mandatno-imunitetnog povjerenstva da je to tijelo zaključilo da je ta zakonska odredba »instruktivna, ali ne i obvezujuća« otvara također vrlo ozbiljna i dalekosežna pitanja. Premda je ta zakonska odredba maksimalno precizna, jasna i svima razumljiva, nameće se pitanje može li se ona derogirati interpretacijom jednoga saborskog povjerenstva ili bi ipak bila potrebna zakonita promjena zakona. Ako se tako lako može derogirati ta vrlo precizna zakonska odredba, koja se onda zakonska odredba ne može na takav način derogirati? Smije li interpretacija zakonske odredbe promijeniti svima jasan i očit smisao neke odredbe? Je li ta odredba u duhu ideološko-komunističkih zakonskih odredaba tek cilj koji treba dostići, a ne i odredba koja stvarno obvezuje? Čemu onda uopće Zakon o izboru zastupnika, ako ad hoc mogu odlučivati saborska povjerenstva, odbori i konačno sam Hrvatski sabor? Ili znači li to da su neke odredbe u Zakonu o izboru zastupnika tek instruktivne a neke obvezujuće; koje su jedne a koje druge i zašto? Ne otvara li tvrdnja o instruktivnosti te konkretne zakonske odredbe ozbiljno pitanje kakva je onda kvaliteta zakonskih prijedloga koji se pripremaju u Hrvatskoj, tko ih priprema, zašto se uopće donose određene odredbe? Skandalozno je i mišljenje koje je - kako javljaju mediji - iznijela na sjednici toga Mandatno-imunitetnog povjerenstva predstavnica SDP-a podsjetivši da se već ranije postupilo nedosljedno te da »najmanje što možete učiniti jest da budete nedosljedni i sad«. Umjesto istjerivanja zakonitosti - a koliko je poznato za taj ranije nedopustivi prekršaj zakona nitko nije poduzeo konkretne prave korake da bi se osiguralo poštivanje zakona - sada se nudi nova nedosljednost, odnosno daje se suglasnost na kršenje zakona!?

Pravi razmjeri cijele te priče dolaze do izražaja tek kad se podsjeti da su zakonske odredbe minimum ispod kojega nitko ne smije ići, a časni i etični ljudi ne samo da poštuju te odredbe nego ih svojim ponašanjem u velikoj mjeri nadmašuju. Hoće li zastupnici Hrvatskoga sabora proći ili pasti na ispitu časnosti?

 

GLAS KONCILA