"IZAZOV NASILJA" - komentar Ivana Miklenića, glavnog urednika "Glasa Koncila"

 

     Ubojstvo vlasnika Nacionala i Nacionalova direktora za unapređenje proizvodnje u četvrtak 23. listopada u Zagrebu još je jednom očitovalo snagu zla u suvremenome hrvatskom društvu, uzbunilo, osobito određene, političke elite i, nakon dugo vremena, polučilo, makar deklarativan, konsenzus vladajućih i oporbenih političara. Mediji su, nažalost, došli na svoje - dobivši krvavu senzaciju - a nastavili su, ipak, svoju praksu pretjerivanja, neprincipijelnosti i pristranosti, pridonoseći tako uznemiravanju običnih ljudi i javnosti i pomažući, svjesno ili nesvjesno, snagama koje žele kaos u Hrvatskoj. Ovaj povijesni trenutak, kad se sve to uzme u obzir, doista je bremenit te je golem izazov i promišljanju aktualne situacije iz vjerničkoga, kršćanskoga kuta. S kršćanskog stajališta ponajprije u aktualnom trenutku priliči kršćanska sućut s obiteljima stradalih te najodlučnija osuda počinjena zločina, svakog oblika nasilja kojim se ugrožavaju ljudski životi, kao i sebičnih interesa, koji su motiv i razlog i te likvidacije.

U kontekstu trajne skrbi za opće dobro - što je specifičan kršćanski pristup stvarnosti - potrebno je što snažnije ukazati na snagu zla u suvremenome hrvatskom društvu, kojemu se ne mogu dostatno suprotstaviti same policijske snage, sve da su i najbolje na svijetu, ni državne vlasti, ni političke elite. Prostor zlu i njegovu snaženju otvara se uvijek kad se zanemaruje dobro, kad se razaraju univerzalne vrijednosti, kad se iz javnoga i društvenoga života žele potisnuti subjekti koji ostvaruju i promiču etička načela, koji se zauzimaju za dostojanstvo svake ljudske osobe, za pravdu, slobodu, solidarnost, istinu i mir. U suvremenome hrvatskom društvu puno je činitelja koji - sljedeći svoje sebične interese - otvaraju prostor zlu i onemogućuju dobro. Vjerojatno je lako postići politički konsenzus o potrebi boljeg funkcioniranja državnoga represivnog aparata, ali to ni izdaleka nije dovoljno da bi se svladala snaga zla, koje je svjesno sijano, danas se i dalje svjesno sije te nema ni spremnosti da bi se prestalo sa širenjem i promicanjem zla. To je glavni problem suvremenoga hrvatskog društva, a ne vidi se da je itko počeo okupljati različite društvene snage da postignu konsenzus ne samo za stvarno suprotstavljanje zlu, nego i za učvršćivanje dobra i pravih univerzalnih vrijednosti. Mladenačka obijest zbog koje je u Zagrebu ubijen 18-godišnji maturant najbolje ilustrira odsutnost dobra, pravih vrijednosti i vjerodostojnih ideala iz svijesti tih mladića - počinitelja zločina - koji su upijali i prihvatili ono što dominira u suvremenome hrvatskom društvu i javnosti. Mediji, koji, umjesto da budu u službi općeg dobra, često sustavno onemogućuju i razaraju dobro i univerzalne vrijednosti, a onda liju krokodilske suze kad se očituju plodovi tog razaranja, a zapravo im i to odgovara, jer imaju temu koja prodaje njihove proizvode. U općoj javnosti suvremenoga hrvatskog društva, za razliku od društava s dugom tradicijom, nema ni približne ravnoteže između onih koji zastupaju univerzalne vrijednosti i onih koji promiču partikularne interese, premda je i u hrvatskom društvu, bez ikakve sumnje, mnogo više onih koji su svjesni da nema života ni budućnosti bez ostvarivanja, njegovanja i promicanja univerzalnih vrijednosti.

Budući da u svakome narodu i društvu ima određen, mali postotak potpuno predanih zlu, kad se dogodi zločin u takvim redovima ili krugovima besmisleno je govoriti o ugrožavanju civilizacijskih tekovina, jer to su uvijek žrtve sukoba nelegalnih i nelegitimnih interesa. Takvi zločini doista se ne tiču prosječnih građana, niti oni zbog tih i takvih zločina imaju razloga za osobnu nesigurnost ili strah. Ne prejudicirajući kvalifikaciju zločina koji se u četvrtak dogodio u Zagrebu, čini se, ipak, pretjeranim govoriti - kao to čine neki mediji - o terorizmu, odnosno o potrebi uvođenja izvanrednog stanja u Hrvatskoj. Taj zločin i takvo njegovo kvalificiranje odnosno interpretiranje upućuje na to da netko želi da hrvatska javnost bude što zbunjenija i nesigurnija i da netko zapravo želi prizivati kaos. Indikativno je da je i politička oporba odbacila prizivanja izvanrednog stanja, jer je preočito da za to sad nema nikakve potrebe. No samo otvaranje teme o tobožnjoj potrebi izvanrednog stanja otkriva pokušaj dramatiziranja, preuveličavanja i destabiliziranja Hrvatske, odnosno potrebu stvaranja uvjeta za što veći kaos. Već je dugo naime jasno da postoje u hrvatskom društvu snage koje priželjkuju što veći kaos jer im samo takvo stanje omogućuje dugoročno očuvanje svojih povlaštenih položaja i ostvarivanja svojih sebičnih, nelegalnih i nelegitimnih, interesa. Tim snagama sasvim sigurno ne odgovara ulazak Republike Hrvatske ni u NATO ni u Europsku Uniju, ne odgovara im ni funkcioniranje pravne države ni zakonitosti, ni obračun s gospodarskim kriminalom ni s korupcijom, ne odgovara im istina u medijima niti njegovanje univerzalnih vrijednosti u hrvatskom društvu.

Val nasilja, koji je najčešće sukob na ljevici (a ljevica ovdje ne označuje samo političke stranke lijeve političke opcije), trebao bi pridonijeti osvješćenju članova suvremenoga hrvatskog društva o nužnosti da se u obiteljskom, školskom, crkvenom i javnom odgoju njeguju i ostvaruju univerzalne vrijednosti, o nužnosti poštivanja zakonitosti, o nužnosti sprečavanja utjecaja manipulacija, jer su u službi zla. Velika većina u suvremenome hrvatskom društvu sigurno to želi i prihvaća, a pozvana je i to bolje živjeti i ostvarivati.

 

GLAS KONCILA