OPASAN ZAKON

 

     Zastupnici Hrvatskoga sabora vrlo brzo, bez pravih kritičkih primjedaba, posljednjeg su tjedna u svibnju zaključili parlamentarnu raspravu o nacrtu Zakona o suzbijanju diskriminacije a taj nacrt Zakona o suzbijanju diskriminacije sadrži više spornih odredaba koje bi, kad bi zakon u sadašnjoj formi bio prihvaćen, imale brojne i vrlo neugodne posljedice za mnoge članove hrvatskoga društva. Nacrt Zakona o suzbijanju diskriminacije izričito je ideološki, nepotreban suvremenom hrvatskom društvu, a mogao bi biti vrlo dalekosežan za buduću daljnju ideologizaciju hrvatskoga društva, pa se nameće pitanje: kako je moguće da je tako glatko »prošao« parlamentarnu raspravu i tko to vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj podmeće kukavičje jaje?

Kako se navodi u dokumentaciji predlagača - Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti - u kojoj se obrazlaže prijedlog Zakona o suzbijanju diskriminacije, »u prijedlog Zakona unesene su diskriminatorne osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području«. To znači da je prijedlog Zakona o suzbijanju diskriminacije radikalniji i zahtjevniji od međunarodnih standarda, pa se nameće pitanje je li to hrvatskom društvu dana funkcija pokusnog kunića a da saborski zastupnici to uopće nisu primijetili. Utemeljenost toga pitanja još je vidljivija ako se zna da je nacrt Zakona o suzbijanju diskriminacije sastavljen u prvom redu prema Protokolu 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koji su od članica Europske Unije dosada prihvatile jedino Nizozemska i Finska. Osim Hrvatske - u kojoj je Zakon o potvrđivanju Protokola br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prihvaćen 2002. godine a stupio na snagu objavom u Narodnim novinama br. 9/05 - taj su Protokol 12 potpisale i ratificirale još samo: Albanija, Armenija, Bosna i Hercegovina, Cipar, Gruzija, San Marino, Srbija i Crna Gora. Taj popis zemalja, na kojem nema ni jedne važnije europske zemlje s dugom stabilnom demokracijom, otkriva da je taj dokument Vijeća Europe, tijela koje je posve različito od Europske Unije, podmetnut ili nametnut neiskusnim diplomacijama koje nisu ni razumjele na što se obvezuju, a na što se važnije europske zemlje nisu htjele obvezati. »Ostale države članice Vijeća Europe nisu ga željele potpisati i ratificirati zbog nepredvidljivih posljedica koje bi taj Protokol mogao imati u praksi jer zabranjuje diskriminaciju na širok način« - piše u spomenutoj dokumentaciji sam predlagatelj toga zakona. Ta činjenica otvara pitanje tko je i s čijim dopuštenjem uime Republike Hrvatske potpisao taj Protokol 12 i na taj način potvrdio sluganski, podložnički stav RH pred nekim skrivenim snagama u Vijeću Europe. Doda li se tome - kako sam predlagatelj toga zakona piše da su u nacrt toga zakona unesene »diskriminatorne osnove koje nadilaze međunarodne standarde«, postaje očito da se Hrvatskoj želi nametnuti radikalnija rješenja i obveze čak i od toga Protokola 12 koji je neprihvatljiv većini članica Vijeća Europe. Dok Protokol 12 obvezuje samo javna tijela, nacrt Zakona o suzbijanju diskriminacije, ako bude prihvaćen, obvezat će i privatni sektor i sve hrvatske građane.

Kako navode dobro upućeni, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti izradilo je taj prijedlog zakona u suradnji s manjinskim radikalnim udrugama kao što su Iskorak, Kontra, Ženska mreža, Babe i slično, dok udruge građana drugačijeg svjetonazora ni vjerske zajednice nisu ni bile upoznate da se priprema taj nacrt Zakona o suzbijanju diskriminacije. Sudjelovanje spomenutih udruga u pripremi nacrta toga zakona otkriva da je pristup diskriminaciji u tom nacrtu zakona ideološki, da se kroz taj zakon hrvatskom društvu želi nametnuti, umjesto kršćanske antropologije koja je univerzalistička, antropološka ideologija tih radikalnih manjinskih skupina. Već se u hrvatskoj javnosti od predstavnika tih manjinskih homoseksualnih udruga, a nažalost i od pravobraniteljice za djecu, moglo čuti da čak pozitivan, afirmativan govor o braku predstavlja diskriminaciju istospolnih i izvanbračnih zajednica te djece čiji roditelji nisu u braku, a bude li usvojen taj zakon, mogla bi se otvoriti mogućnost za kažnjavanje osoba koje budu postupale po drugačijem uvjerenju. Duh nacrta toga zakona ugrožava tekovinu pluralnoga društva u kojem su sva uvjerenja ravnopravna i na suptilan način promovira nove ideološke povlaštene skupine. U potki toga uvjerenja, koje se posredno artikulira tim zakonskim prijedlogom, ekstremni je liberalizam i individualizam - ideologije koje pripremaju teren za hegemoniju globalizma koji ima krajnji cilj ukloniti sve razlike rasne, nacionalne, kulturne, osobne i unificirati čovječanstvo da bi povlašteni njime gospodarili. To je suvremeni projekt i pokušaj gradnje Kule babilonske koji ni Gospodin neće dopustiti, no Bog ne želi jeftino činiti čuda već očekuje da ljudi u svojoj stvarnoj slobodi odrade svoj dio.

Ideologiziranost toga nacrta zakona, koji u sadašnjem obliku nikada ne bi smio biti prihvaćen, vidljiva je i po odredbi članka 20. koji predviđa da optuženi mora dokazati svoju nevinost. Time se svjesno ruši drevno pravno načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, a uspostavlja se novo načelo: svatko optužen je kriv ako ne dokaže da nije. Koliki li to otvara prostor manipulacijama, zloporabama, nemirima, patnjama? Kome je to u hrvatskom društvu u interesu? Zastupnici u Hrvatskom saboru pred velikim su ispitom: Hoće li preuzeti odgovornost, ispraviti svoj dosadašnji propust i odbaciti postojeći vrlo opasan i Hrvatskoj nepotreban prijedlog Zakona o suzbijanju diskriminacije?

GLAS KONCILA