PETAR METLIČIĆ, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije

 

     Motivacija je biti uzor vlastitoj djeci

Zlatni kapetan čiji se brod nikada nije nasukao. Tako se u jednoj rečenici mogu opisati sportski dosezi Petra Metličića. Prošlog je Božića napunio 32 godine, a u petak 16. siječnja spremno je u rodnom Splitu, protiv Južne Koreje, poveo hrvatsku rukometnu reprezentaciju prema novom izazovu. Svjetsko prvenstvo igrat će se do 1. veljače u šest novih hrvatskih dvorana, i zasigurno je najveći sportski događaj u Hrvatskoj od njezine samostalnosti. Rukometaši su Hrvatsku naviknuli na uspjehe. Nakon generacije s olimpijskim zlatom 1996. iz Atlante, i nekoliko godina zatišja, na scenu je stupila izabrana vrsta Lina Červara predvođena dvojcem iz grada pod Marjanom: Ivanom Balićem i Metličićem. Tri zlata (mediteransko 2001. u Tunisu, svjetsko 2003. u Portugalu i olimpijsko 2004. u Ateni), dva srebra (svjetsko 2005. u Tunisu i europsko 2008. u Norveškoj), tri četvrta mjesta - uspjesi su kojih će Hrvatska u potpunosti biti svjesna vjerojatno tek kad ova generacija ode s rukometne scene. Među brojnim priznanjima reprezentaciji i Metličiću izdvaja se Državna nagrada za sport »Franjo Bučar« nakon Atene 2004.

Novac ništa ne predstavlja

Kapetan Metličić klupsku karijeru je počeo u rukometnom klubu »Split«, s kojim je 1998. igrao polufinale Kupa EHF-a protiv njemačkog Kiela, a godinu poslije četvrtfinale istog natjecanja protiv Magdeburga. Potom je prešao u rukometni klub »Metković« gdje s brojnim hrvatskim reprezentativcima, poput Goluže i Dominikovića, osvaja Kup EHF-a 2000. pobjedom u dvije utakmice protiv Flensburga. Uslijedio je odlazak u Španjolsku gdje rukometno umijeće pokazuje i dan-danas. Najprije je igrao u »Ademar Leonu«, s kojim je 2005. bio pobjednik Kupa kupova, a potom odlazi u jaku momčad »Ciudad Reala«, europskoga prvaka iz 2006. i 2008. godine.

Uz sve klupske obveze, unatoč brojnim ozljedama, Petar Metličić uvijek se spremno odazivao reprezentaciji, i »vukao2 njezin motor do zaslužnog mjesta u hrvatskoj sportskoj povijesti. Također, izvrsni sportaš i mirni obiteljski čovjek, unatoč svim naporima treninga i uzbuđenjima Svjetskog prvenstva, spremno se odazvao na intervju za »Glas Koncila«.

Mnogo ste puta isticali vrijednost nastupa za domovinu Hrvatsku. Što je ono što trajno motivira vas i suigrače kod odaziva za igranje u reprezentaciji? Ono što vas drži od himne do posljednje sirene na utakmici?

METLIČIĆ: Hrvatska je mala ponosna država koja je puno toga propatila. Narod koji jako voli sport. A reprezentacija je uvijek nešto više. Novac meni i mojim suigračima ništa ne predstavlja, jer bitno je predstavljati svoju državu, svoj grb i svoju zastavu. Gledaju me vlastita djeca, uzori smo nekome i to je ono što me motivira. Pogotovo kad krenu utakmice, kad zasvira himna stvarno se naježim. Osobno, reprezentacija mi znači mnogo više nego igranje u klubu, bez obzira što u klubu zarađujem i od toga živim. Uvijek sam jako ponosan i sretan kad se mogu s ostalima okupiti i zaigrati za reprezentaciju.

Prigoda kod kuće napraviti nešto veliko

Prema Vašem mišljenju, je li Hrvatska svjesna događaja koji je započeo i koji će trajati do 1. veljače? Može li Hrvatska biti dobar domaćin Svjetskog prvenstva u organizacijskom te najbolja reprezentacija u sportskom smislu?

METLIČIĆ: Ovo natjecanje je nešto najljepše što se moglo dogoditi meni ili bilo kojem sportašu u Hrvatskoj. Pred svojom publikom reprezentacija ima prigodu osvojiti medalju i postati svjetskim prvakom. Prethodnih godina na svim natjecanjima zaista je bilo mnogo hrvatskih navijača, ali ovo je nešto sasvim drukčije. Prigoda je napraviti kod kuće nešto veliko, postoje svi preduvjeti za to. Nadam se da neće biti razočaranih.

Ovo je velika stvar, jest da je mnogo toga napravljeno u zadnji tren, ali treba biti zadovoljan i ponosan. Hrvati su jako dobri organizatori i siguran sam da će ovo biti najbolje prvenstvo dosada. Teško će biti to prvenstvo skinuti s trona. Takve uvjete, gdje god je ova generacija igrala, nije bilo lako susresti. Ne sumnjam da će dobro završiti, izgrađeno je mnogo dvorana, i to je velik plus za hrvatski sport uopće.

Kad se okrenete iza sebe i uspjeha Vaše generacije, preko portugalskih i atenskih zlata, dva srebra..., što se promijenilo u hrvatskom rukometu nabolje, a što se možda pogoršalo?

METLIČIĆ: Promijenilo se mnogo toga. Naša je generacija krenula ni iz čega i došla do Olimpa, osvojivši praktički sve. Rukomet se popularizirao jer se interes mladih, navijača i medija za praćenje toga sporta povećao s uspjesima ove generacije. Ponosan sam zbog toga. Sad je ostalo vrlo malo rukometaša s početka generacije, tek četiri-pet, došli su mladi, ali to se nije osjetilo u igri i rezultatima. Malo je loših stvari. Puno veća su očekivanja i pritisak, treba se nositi s tim, pogotovo kad danas-sutra mi stariji odemo, i kad mladi budu morali preuzeti taj teret. Sigurno im neće biti lako u budućnosti.

»Svakog suigrača mogu pogledati u oči«

Zašto se hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji (i ne samo njoj) događaju priče poput odlazaka Mirze Džombe i Renata Sulića? Zašto ponajbolji svjetski rukometaši odlaze s gorčinom, i može li se što promijeniti?

METLIČIĆ: Teško je očekivati u grupi od dvadesetak ljudi da sve bude idealno, da nema prepiraka ili takvih priča. Sve je to normalno. Slučajevi su možda malo prenapuhani. Sigurno njih dvojica imaju svoje razloge, i ja ih poštujem. Sad, što je bilo tu i što se dogodilo, teško je govoriti. Jednostavno, oni su tako odlučili. Ova generacija je sve prošla i zaista nikad nije vladala loša atmosfera. Kao kapetanu važnije mi je da sutra mogu otići i svakoga od svojih suigrača pogledati u oči, a ne da budemo kao pas i mačka. To je normalno i ljudski. Vjerujem da su to bile sitne gluposti koje su se dogodile. Žao mi je zbog Mirze jer mislim da je zaslužio odigrati ovo Svjetsko prvenstvo, da se za sve što je napravio za hrvatski rukomet oprosti kao gospodin na domaćem terenu. No, on je tako odlučio i život mora ići dalje. Nadam se da to neće promijeniti mnogo toga u odnosu njega i izbornika Červara, da jedan drugog uvijek mogu pogledati u lice i razgovarati.

Na svakom natjecanju - »bivši«

Znali ste se osvrnuti na povremena podcjenjivanja reprezentacije, posebno ste bili emotivni nakon pobjede nad Danskom na Olimpijskim igrama u Pekingu. Zašto se to događa, i zašto na neki način još od srebra u Tunisu traju priče da ste »bivši2 i da ste najbolje utakmice odigrali i Vi i reprezentacija?

METLIČIĆ: Možda sam nekad preemotivno reagirao jer kritike treba prihvaćati kao sastavni dio sporta, isto kao i pohvale. Ova reprezentacija svaki put kad dođe na veliko natjecanje trudi se dati sve od sebe. Postavljeni su veliki kriteriji i normalno da svi očekuju medalju, ali vjerujte, ostali reprezentativci i ja prvi smo koji bi to htjeli. Poslije svakog natjecanja reprezentativce zovu »bivšima«, govore da nešto treba mijenjati. U Pekingu je Hrvatska, unatoč svim problemima, bila četvrta, na korak do medalje. Francuska je zasluženo pobijedila u polufinalu. O četvrtom mjestu u medijima se pričalo kao o najvećem neuspjehu, skoro kao tragediji. Reprezentacija to nije zaslužila. Neke se sportaše, iako nemam ništa protiv toga, veliča nakon samo jednog uspjeha. A u reprezentaciju, koja je pet-šest godina u vrhu, stalno netko sumnjanje. Valjda je to ona stara: »za dobrim konjem se prašina diže«. Kriteriji su veliki, svi očekuju mnogo, pa se lakše pada u depresiju nakon samo malog razočaranja. Istina, s vremenom se čak i otupi na kritike.

Odavno ste kao igrač otišli iz Splita. Čini se tako logičnim zaokružiti priču na mjestu gdje je sve počelo za vas i Ivana Balića. Doduše, prvi put nakon odlaska igrali ste u listopadu 2007. protiv Slovenije u humanitarnoj utakmici za poginule vatrogasce. Ali sada je ipak u pitanju prvi krug Svjetskog prvenstva pred »najzahtjevnijom publikom na svitu«?

METLIČIĆ: Kad sam počinjao igrati rukomet, a zatim kad sam otišao iz Splita, nisam ni slutio da ću se jednog dana vratiti na veliko natjecanje doma. Bez obzira na iskustvo i odigrane utakmice, uzbuđen sam. Najbitnije da sam zdrav i u dobroj igračkoj formi, a sve je ostalo relativno. Kad krene utakmica, ne znam jesam li u Splitu, Zagrebu, Norveškoj, Austriji, ne razmišljam o tome, svejedno mi je.

Zaista je odlična splitska dvorana, zbog blizine tribina čak je i atmosfera pomalo bolja nego što će možda biti u Zagrebu. Naravno da je zagrebačka »Arena2 velika i široka. Najbitnije da se sve pripremilo navrijeme. Igrao sam svagdje, ali malo je ovakvih dvorana u Europi, i ponosan sam na to.

Cilj akademije - odgojiti dobre ljude

S najboljim rukometašem svijeta Ivanom Balićem otvorili ste 2007. i rukometnu akademiju u rodnom gradu, koja okuplja gotovo dvjestotinjak djevojčica i dječaka, malih zaljubljenika u rukomet. Kako usmjeriti djecu s ulice ili u današnje vrijeme iz sobe, s interneta, i štetnih medijskih utjecaja? Možete li to usporediti s vremenom u kojem ste Vi odrastali?

METLIČIĆ: U prvo je redu bio cilj pružiti djeci uvjete kakve Ivano i ja nismo imali, treniranje u dvorani, lopte, oprema, jer mi smo trenirali često vani na betonskom igralištu, često po kiši. Ma nismo imali ništa. Želja je djecu izvući s ulica, zainteresirati za rukomet. Ali najvažnije: odgojiti kvalitetne i dobre ljude. Ostalo ovisi o njima, o talentu, radu... Volio bih da nastanu u našoj rukometnoj akademiji novi Balići i Metličići, ali to nam, kažem, nije primarni cilj.

Podrška reprezentaciji uvijek je bila izražena gdje god igrali, od posljednjeg EP-a i Hrvata u Lillehammeru, pa prije toga u Njemačkoj, Švicarskoj, Tunisu, Portugalu...Uvijek »kockice2. Iseljenicima ste često najljepša veza s domovinom i dolaze vas gledati kao »dream team«?

METLIČIĆ: Došlo je mnogo novih navijača sa sportskim uspjesima rukometne reprezentacije. Ovo je prvenstvo poklon svima njima, pa i onima koji nisu imali mogućnosti otići na neka druga natjecanja. Mislim da takve rukometne navijače nema nitko, tako strastvene navijače koji vole svoju reprezentaciju. Često pričam sa Španjolcima, oni isto tako govore o hrvatskim navijačima. Velika je stvar znati: kad ne ide, navijači vuku i podržavaju.

Ostanak u rukometu

Kakvi su vam planovi nakon »Ciudad Reala«? Koje su vam ambicije, ali gdje najviše vidite obitelj i sebe, kojem gradu i radnom mjestu? Koliko su realne »ćakule2 o dolasku u rukometni klub »Zagreb«?

METLIČIĆ: Imam još godinu i pol dana ugovora u »Ciudad Realu«. Ne ostaje mi se više tamo. Već sam osam godina u Španjolskoj. Volio bih se više posvetiti obitelji. Znam da mogu još dvije-tri godine odigrati na kvalitetnoj razini. Nemam ideju kako će to izgledati, ali bitno je da i kroz akademiju, uz dobru potporu grada Splita, napravim sve kako treba. Volio bih u svakom slučaju ostati u rukometu, da se ne hvatam nekih stvari o kojima nemam pojma. Rano je još, ali naravno da polako razmišljam o tome. Da pomognem svojim iskustvom, ne samo u akademiji već i u Hrvatskoj. Postojala je ideja o dolasku u Zagreb, bilo je razgovora, ali ništa ozbiljno, što ne znači da se to ne može promijeniti.

»Treba krenuti od sebe«

Izbornik Lino Červar - složena ličnost, jedan od najtrofejnijih hrvatskih trenera. Koliko su opravdani prigovori da igrače više motivira pozivima na »narod2 a manje taktičkim zamislima i rješenjima?

METLIČIĆ: On je jako dobar motivator, zna puno o rukometu, kroz ovih pet-šest godina vidio sam da nije čovjek koji je »pao s Marsa«. Takav je, osoba s karakterom, zna što hoće, i na kraju krajeva, teško mu je prigovoriti za sve što je napravio, i to treba poštivati.

Postoji li netko u Hrvatskoj kome zapravo nije stalo do reprezentacije i uspjeha reprezentacije? Ima li »hrvatskog jala«?

METLIČIĆ: Ima, ali ne znam mnogo o tome. Sigurno da ima ljubomore, i zloće, i ljudi koji bi voljeli da ne uspijemo. Ali kad smo dobri i kad smo uspješni, uvijek ima onih koji nas vole i koji nas ne vole. Siguran sam da je mnogo više onih koji nas poštuju i kojima smo uzor. Ne znam zašto su često kriva razmišljanja, ne samo u sportu već i u svim državnim granama, uvijek se gleda drugoga, a nitko ne kreće od sebe i od svojih problema. Ima mnogo pametnih ljudi u Hrvatskoj koji znaju raditi; i više se trebaju baviti svojim poslom a ne nekim nevažnim i nebitnim stvarima.

Rođeni ste i odgojeni u obitelji gluhonijemih roditelja. Jeste li zbog toga ikada nailazili na predrasude okoline tijekom odrastanja?

METLIČIĆ: Moji su se roditelji uvijek dobro nosili s tim, i to je bilo najvažnije. Ponosan sam na njih, i zaista ih treba pohvaliti. Oni su mi zapravo najveći uzor. Jer, odgojiti dvoje djece uz probleme koje su imali, to zaista mogu samo jaki i čvrsti ljudi. Bilo mi je teško, ali svima sam bližnjima dao na znanje da moje roditelje tretiraju kao normalne zdrave ljude, da se oni ne osjećaju drugačiji od drugih. Život im je bio jako dobar, i mislim da i oni mogu biti ponosni na sestru i mene, na naše životne putove i uspjehe. To im je najveća nagrada za sve.

Obitelj na prvome mjestu

Što Vam je u teškim trenucima, ozljedama, krizama, davalo snagu i ustrajnost da idete dalje? Kako Vaša obitelj podnosi naporna putovanja, od ove sezone i Vaš samostalni boravak u Španjolskoj? Koliko je to prednost a koliko minus - određena neizvjesnost odrastanja?

METLIČIĆ: Kad je najteže, kad ne ide, kad trebam nekoga, mislim da su vjera i obitelj (supruga Katja i dva sina, Jure i Roko, op. a.) ono najvrednije. Kad vidim »dicu« koja ne znaju za mržnju, za loše, koja mi se raduju, to zaista može motivirati i dati dodatnu snagu. Posao je relativna stvar, a sreća, zadovoljstvo i obitelj uvijek su bili izraženi u mom životu.

Najteže mi pada samoća u Španjolskoj, jer od ove smo godine zbog škole starijeg sina odlučili da se supruga s djecom vrati u Split. Teško je, borim se zbog posla na rukometnom terenu, ali znam da to nije to. Zaradio sam dovoljno novca u karijeri da ne moram razmišljati samo o materijalnome. Kad vidim da djeca odrastaju bez mene, teško mi je jer treba imati oba roditelja. Sâm sam zbog rukometa izgubio mnogo toga, i prijatelje, školu, sve zbog sportskog cilja koji sam uspio ostvariti. Volio bih zato više gledati svoju djecu kako odrastaju i postaju ljudi.

»Djeca sa zlatom« koja su plakala

Tko Vam je na počecima ili tijekom karijere bio sportski uzor, čije ste utakmice voljeli gledati? Također, jeste li ovaj kapetanski broj 19 slučajno odabrali, ima li neka priča?

METLIČIĆ: Nije da sam imao neke uzore, volio sam sport, bez obzira o kojem je riječ, i vjerujem da bih, da je trebalo, bio dobar i u golfu. Ipak: Patrik Ćavar i Zlatan Saračević koji su igrali istu poziciju desnoga vanjskog poput mene. Broj 19 uzeo sam sasvim slučajno jer u Splitu sam nosio dres s brojem 3. Prelaskom u Metković taj je broj bio slobodan, pa mi se svidio, i postao sretan.

Na kraju razgovora, možete li izdvojiti najdirljiviju scenu s natjecanja, nešto posebno što pamtite?

METLIČIĆ: Portugalsko zlato. Plakao sam s ostalim igračima kao malo dijete nakon finala s Njemačkom, kao da nam je netko dao najdražu igračku. To je bio san, ni danas ne znam ni kako ni zašto se to dogodilo. Bilo je mnogo toga, ali to je bio jedan od najemotivnijih trenutaka.

Je li Hrvatska prvi favorit prvenstva zbog domaćinstva ili su to ipak olimpijski pobjednici Francuzi? Možda netko treći, brončani s Igara u Pekingu i suparnici u skupini Španjolci, europski prvaci Danci...?

METLIČIĆ: Najveći favorit je Francuska, koja dolazi kao olimpijski pobjednik. Hrvatska pripada među pet najboljih reprezentacija na prvenstvu, igra kod kuće i nitko ne može biti motiviraniji od suigrača i mene. Vjerujem da Hrvatska može postići mnogo i dogurati daleko.

 

 Tomislav Šovagović, GLAS KONCILA