POGLED U SLOVENSKA PRESEZANJA NA HRVATSKI TERITORIJ U POVIJESTI (2. dio) - Dr. Frano Glavina

 

     Svećenici u obrani hrvatske Istre

Nestor hrvatskoga svećenstva u Istri Božo Milanović 31. srpnja 1945. inicirao je u Pazinu sastanak dvadesetak svećenika na kojem je donesena rezolucija u kojoj izjavljuju da »Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga mora biti definitivno priključena DF Jugoslaviji«. Milanović je ispitivan pred Savezničkom komisijom za razgraničenje između Italije i Jugoslavije, a toj komisiji je uručio spomenicu svećenika temeljenu na šematizmima i drugim dokumentima. Porečko-pulski biskup Radossi reagirao je na tu spomenicu pobijajući u opširnoj okružnici tvrdnje te spomenice. Župnik u Baderni Miro Bulešić u pismu biskupu dokazima je pobijao njegove tvrdnje u toj okružnici.

Milanović kao član naše delegacije odlazi na Mirovnu konferenciju u Pariz. Boraveći od svibnja do srpnja 1946. u Parizu i Bruxellesu zdušno je informirao o problemu Istre. Na pitanje francuskoga katoličkog novinara Waltera Eberharda: »Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?« »Odgovorio sam mu«, veli Milanović, »da se državne granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.«

»Začudio sam se kad me u ono doba posjetio prijatelj Janko Kralj, gorički Slovenac, te mi je ponudio veliku svotu ako javno izjavim da bi Istru trebalo priključiti slovenskoj republici. Ja sam to odmah odbio«, bilježi Milanović (Moje uspomene, Pazin, 1976, str. 151).

Nakon što je 15. IX. 1947. stupila na snagu odluka Mirovne konferencije, na prijedlog biskupa Santina Sveta Stolica namjeravala je za administratora u Istri imenovati slovenskog svećenika dr. Ukmara, ali do toga nije došlo. Nato je gorički svećenik dr. Franjo Moćnik imenovan administratorom za sve krajeve Goričke nadbiskupije i Tršćanske biskupije, priključene Jugoslaviji. Milanović upozorava biskupa Santina da će imenovanje Slovenca za sav hrvatski dio Istre stvoriti među Hrvatima u Istri osjećaj zapostavljenosti.

Za administratora Porečke biskupije imenovan je (2. VII. 1947) dr. Mihovil Toroš, a za Riječku biskupiju mons. Karol Jamnik, župnik iz Trnovoga, ali je umro l949. pa je mjesto njega administratorom Riječke biskupije imenovan krčki biskup dr. Josip Srebrić, rodom Slovenac.

»Kako vidimo, za sve Hrvate u Istri i Rijeci imenovani su za administratore samo Slovenci. To je učinjeno po savjetu iz Trsta. Protiv imenovanja Slovenca Jamnika za Riječku biskupiju poslao je zagrebački kanonik dr. Pavao Lončar (12. VIII. 1947) nunciju u Beograd protestno pismo« - bilježi Milanović.

Razgraničenje sa Slovenijom teže nego s Italijom

Milanović nakon 1945. šalje predstavke s kojima upozorava javnost i najviša državna tijela na akulturacijske procese koji dolaze sa slovenske strane, na pokušaje administrativne promjene ne samo narodnosnih prilika nego i stare hrvatsko-slovenske etničke granice na sjeveru Istre.

Svećenik Vjekoslav (Slavko) Kalac (rođen 7. IV. 1920. u Starom Pazinu), od 1944. župnik u Gradini, Pregari i Topolovcu, s propovjedaonice je prosvjedovao zašto se u tome hrvatskom kraju uvodi u škole slovenski jezik te se zahtijeva da se i vjeronauk mora predavati slovenski. Partija organizira 19. I. 1946. u Gradini »masovni zbor«, na koji dovode aktiviste iz Pregare i Topolovca na kojem osuđuju njegov rad. Ponovno je s istom namjerom sazvan masovni sastanak 2. VI. u Gradini na kojem je osuđen njegov »izdajnički rad i remećenje međunacionalnih odnosa te zahtijevano da u roku od tri dana napusti Gradinu. Ozna ga je uhitila 10. lipnja 1946. Javni tužilac u Kopru dr. Ivan Cerkvedić »napakovao« mu je svega i svašta: neke nedjelje u svibnju u Topolovcu napao je dvije aktivistice da su špijuni koji špijuniraju u crkvi; 12. VII. 1945. javno pred crkvom u Gradini sramotio je Petra Pavlića kričeći za njim da će ti prasci suditi svećenstvu i biskupu jer o njima odlučuje samo papa; da je krajem 1945. u propovijedi u Gradini i Pregari rekao da svi oni koji rade u školi svinjski su i »kurbinski« i da ih ne treba slušati, pa je javno u propovjedi 20. I. 1946. u Gradini govorio da je škola prokleta, te izazivao mržnju između slovenskog i hrvatskog naroda i sabotirao narodno gospodarstvo. Optuženi izjavljuje da nije kriv, da je kao đak bio protiv fašističkog nasilja, da se tako šest godina borio u sjemeništu u Kopru za narodne ideale, te je isključen radi spora s predstojnikom radi naglašene narodne svijesti, da je napustio sjemenište u Rimu jer tamošnji odgoj nije odgovarao narodnom idealu Istrana-Hrvata, da je kao mladomisnik morao iz rodnog mjesta bježati u Trst jer je bio osumnjičen, da je radi veze s partizanima (dva brata i sestra partizani) bio u njemačkom zatvoru, da je pred oslobođenje potpisao za priključenje Jugoslaviji, ali da nije mogao pristati da se uvede u krajeve južno od Dragonje slovenski jezik u škole. Posebno glede vjeronauka, jer ti krajevi spadaju u hrvatsko područje. Optužbe su netočne i lažne koje iznosi manjina, njegovi neprijatelji. Ono što priznaje da je učinio kao župnik bio je dužan napraviti radi vjerskog, crkvenog i moralnoga gledišta. Slavka Kalca 12. lipnja 1946. Okružni sud u Kopru, pod presjedanjem Toneta Bizjaka, osudio je na deset mjeseci zatvora i nakon toga gubitak građanskih prava deset godina.

Početkom 1948. Vjekoslav Kalac ponovno je optužen, ovaj put da je radio za englesku obavještajnu službu za koju da ga je zavrbovao isusovac Tomislav Poglajen.

Slično su prošli i svećenici Tomo Banko, Zvonimir Brumnić, Ivan Jelovac, Franjo Stegel i Ivan Žufić, pa je 26. lipnja 1948. Milanović s mons. Ritigom posjetio Ivana Krajačića, ministra unutrašnjih poslova u Zagrebu, te ga obavijestio o izmišljenim optužbama protiv tih svećenika.

Svećenika Porečko-pulske biskupije Kazimira Paića, župnika u Rakotulama i u Svetom Ivanu od Šterne Ozna je, s grupom rodoljuba, strijeljala 29. IV. 1945.

Ti su svećenici zapravo reagirali kad su se u sjeverozapadnom dijelu Istre počele mijenjati narodne prilike u župama Pregara, Gradina, Topolovac i Črnice (blizu Buzeta), tako da su nakon rata ondje uvedene slovenske osnovne škole. Južno od rijeke Dragonje bio je hrvatski jezik i u župnim uredima, crkvama i školama.

U tim okolnostima istarski svećenici 25. lipnja 1948. šalju u Zagreb molbu da se opet uvedu hrvatske škole u Pregari, Gradini i Črnici i da se sva ona mjesta južno od rijeke Dragonje pridruže Hrvatskoj. O tome je Milanović 24. VIII. 1948. razgovarao s Krajačićem u Zagrebu. U vezi s priključenjem Hrvatskoj bilo je udovoljeno, Hrvatskoj su sjedinjena sva mjesta južno od Dragonje, pa su istarski svećenici 13. X. 1951. pismeno zahvalili dr. Vladimiru Bakariću »na brizi i ostvarenju priključenja ovih krajeva Hrvatskoj, i ujedno ga zamolili da se još uvedu hrvatske škole u Pregari, Gradini i Črnici«.

Kada se novom administrativnom podjelom broj općina smanjio, u Gradini je održana narodna skupština za te krajeve. Narodu je predloženo da se izjasni želi li biti priključen općini Buzet, Umag ili Kopar - bez obzira na narodne granice. Isticalo se da se ne radi o promjeni jezika. Seljaci su se tada izjasnili u prilog općine Kopar i to stoga što su se nadali da će se ondje moći u većem broju zaposliti.

Slovenci su organizirali neke pristaše u međimurskim selima koja su imala nekog ekonomskog interesa da optiraju za Sloveniju, te su ti organizirani prosvjednici dočekivali komisiju vičući da je to Slovenija, da su oni Slovenci. U toj se komisiji među domaćim prvoborcima našla i Spasenija-Cana Babović, koja je u nekoliko sela prepoznala iste osobe koje su sat prije u drugom selu izvikivali iste parole. Dok su članovi komisije putovali zaobilaznim cestama od sela do sela, demonstranti su organizirano preko polja raznim prečicama prije komisije stizali u sela i ponavljali iste riječi prosvjeda, kako piše A. Lukačević. Sve se to znalo u Zagrebu, pa je ipak Vlada predložila Hrvatskom saboru da 15. XII. 1955. odobri prijedlog da se iz Hrvatske izdvoji osam sela (stvarno ih je bilo dvadeset pet) u župama Pregara, Gradina i Topolovac, kako bilježi Milanović i dodaje »slovenske škole uvedene su još šest mjeseci prije odluke iz Zagreba i Beograda«, a u osobnim je iskaznicama svim odraslim osobama službeno precrtana narodnost »hrvatska« i upisana »slovenska«. Nitko nije bio upitan prihvaća li tu promjenu.

Istarski svećenici 1. II. 1956. šalju ondašnjem Predsjedništvu potanje obrazloženu predstavku s molbom da se stara hrvatska granica u Istri ne bi promijenila. Na te argumente Bakarić je ostao gluh pa su, unatoč protivljenju hrvatskog istarskog svećenstva i bez dogovora i suglasnosti s tadašnjim lokalnim istarskim vlastima, hrvatske župe Pregara, Gradina i dio Topolovca priključene Sloveniji. Usprkos činjenici da u zadnjem popisu pučanstva Austro-Ugarske 1910. u Topolovcu živi 620 stanovnika, svi Hrvati, a ni u Pregari nije bilo Slovenaca. Črnica je ipak ostala u Hrvatskoj pa je u njoj opet vraćena hrvatska škola. Navedene župe ostale su crkveno ujedinjene s hrvatskom pazinskom administracijom. Kada se 1974. slovenskom biskupu u Kopru prepustilo imenovanje slovenskog svećenika u Pregari za one župe, taj je ondje i u crkvama uveo slovenski jezik.

Najnovije igre oko granice

Duljina granice sa Slovenijom je oko 600 km. Morsku granicu diktira kopnena. Tu je sporno gdje je granica: na starom koritu rijeke Dragonje ili na izgrađenom kanalu sv. Odorika. Bez obzira kako se riješio taj spor na kopnu, striktno primjenjujući međunarodno pravo, Slovenija nema svoj dio mora kojim bi imala slobodan prolaz na otvoreno more. U takvim slučajevima afirmirano je načelo tzv. neškodljivog prolaza kroz teritorijalno more. S gledišta međunarodnog prava, tu je sasvim jasna situacija.

Hrvatska delegacija, predvođena pomoćnikom ministra vanjskih poslova Bohumilom Bernašekom, 29. listopada 1991. u Ljubljani je od slovenske strane dobila nacrt sporazuma o zajedničkoj granici. Po tome slovenskom nacrtu granica teče donjim tokom rijeke Dragonje i nastavlja se sredinom Piranskog zaljeva do talijanske granice. Toga je dana i tim činom zapravo otpočeo pregovarački proces za razgraničenje. Hrvatska je 17. siječnja 1992. oformila radnu skupinu koja je obišla teren i utvrdila stanje. Međutim, Slovenci ubrzo iz realnosti prelaze u pretencioznost, pa 27. ožujka 1992. otpravnik poslova slovenske ambasade u Zagrebu A. Žlebnik uručuje Hrvatskoj novi nacrt. Po njemu Slovenija traži granicu južno od Dragonje, tako da bi četiri naselja - Mlini, Škodelin, Bužin i Škrile - prešla iz Hrvatske u Sloveniju. Slovenski ministar Dimitrije Rupel 5. lipnja iste godine, ocjenjujući da je trenutak u kojem Hrvatska vodi nadljudsku borbu za svoj opstanak upravo idealan za ucjenjivanje pa bi Slovenci trebali ostati dosljedni ponašanju u svim u povijesti sličnim trenucima i pokušati iz toga izvući što više korist, a na štetu Hrvatske, poručuje: »Na zapad se ide samo preko Slovenije. Gradit ćemo cestu Šentilj-Zagreb ako vi budete spremni sporazumjeti se o Piranskom zaljevu. U našoj suverenosti nad Piranskim zaljevom nećemo popustiti!«

Podsjetimo se na okolnosti u kojima Rupel tako prijeti. U lipnju 1992. oko 25% hrvatskog je teritorija okupirano, ofenzivnim udarom oslobođena je Miljevačka uzvisina, prostor od 180 km2. Srpski agresor razorio je i okupirao Vukovar 19. XI. 1991. U isto vrijeme na sve dijelove Dubrovnika srpsko-crnogorski agresor žestoko topnički napada. Tog proljeća mirovne snage UN-a dolaze na crte razgraničenja. U ožujku 1992. broj prognanih u Hrvatskoj popeo se na 356.627 osoba. Pa kad može srpski akademik Dobrica Ćosić u Trstu izjaviti da je najsjevernija srpska luka na Jadranu Rijeka, pogodan je trenutak da i mi Slovenci nešto ušićarimo, pomisliše oni. Čovjek bi, prema slovenskom zahtjevu, jednom nogom mogao biti na hrvatskom kopnu, a drugom stajati u slovenskom moru. Toga na zemaljskoj kugli nigdje nema. Toga su svjesni i Slovenci zato i ne žele pred nikakav međunarodni sud. I Hrvatsku i Sloveniju obvezuje Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. (»suverenost obalne države proteže se preko njezina kopnenog područja na pojas uz obalu koji se naziva teritorijalno more«, član 2. Konvencije).

Kada je Račan ponudio Slovencima oko 160 četvornih kilometara hrvatskoga morskog teritorija, jedan stari ribar reče mi: »To mu dođe kao privaga (žunta) na ono što im je Bakarić već dao.«

Povijest je učiteljica života. Prijepor oko Žumberka vodio se oko 1796, zatim 1828. Kotarski upravitelj u Jaski 29. X. 1909. obavještava o propagandi Kranjaca za odcjepljenje Žumberka i pripojenje Kranjskoj te dostavlja članak iz »Dolenske novice«.

Najveća ugroza Žumberka bila je kada su Mađari nudili Austriji Žumberak za »Modro oko« u Tatrama. Poznati pjesnik Žumberka Jovan Hranilović pjeva: »Žumberak bi otet rado / od Hrvatske otadžbine / I dosad je ljuto strado.«

Okupacija Svete Gere, neprijeporno hrvatskog teritorija, Slovencima nije bila zapreka za ulazak u Europu, zbog koje smo se, na pravdi Boga, morali odreći ZERP-a.

 

GLAS KONCILA