POGLED U SLOVENSKA PRESEZANJA NA HRVATSKI TERITORIJ U POVIJESTI - Dr. Frano Glavina

 

     Svećenici u obrani hrvatske Istre

Mirotvorstvo Stjepana Radića nije bilo njegov izum jer su još 679. godine Hrvati dali papi Agatonu, pri sklapanju ugovora s njim, dokaze svoga ideološkog raspoloženja odričući se svakoga napadaja na svoje susjede. Taj prvi čin hrvatske povijesti Radić je poštovao.

I priznanje pape Ivana VIII. Branimiru i hrvatskom narodu odiše istim duhom humanosti.

Papa Lav X. zapazio je g. 1519. tu ulogu Hrvata u obrani svoje vjere i zapadne kulture pa ih je počastio s nazivom »predziđe kršćanstva«.

U trajnom otporu Istoku kroz našu povijest, od Mongola preko Turaka do svetosavskog pravoslavlja, kada na našem tlu niču »prkos crkve« (kako ih nazva Meštrović), na Visu, Korčuli, Pelješcu, Splitu i drugdje Hrvati su sa svoga prostora suzbili i provalu protestantizma u pravcu Istoka, upravljenu iz Kranjske (jezgre današnje Slovenije), što se često zanemaruje.

- U tršćanskoj biskupiji godine 1456. svećenik Križanić, javni bilježnik u Poreču, glagolskom klauzulom ovjerava prijepise međašne isprave posjeda oglajskoga patrijarhata, čiji je izvornik 1275. također napisan glagoljicom.

- Tršćanski biskup Antun Marentius 1662. u svom izvješću »ad limina« navodi da u Trstu, u crkvi Blažene Djevice Marije »del mare« oci kapucini propovijedaju hrvatski.

- Glagoljska ploča iz 1482. na samostanu sv. Grgura u Koparskoj biskupiji spominje njegovu gradnju.

- G. 1592. u samostanu sv. Marije Magdalene u Kopru pravila oo. trećoredaca pišu se glagoljicom.

- Koparski biskup Baltazar Corniani u izvješću »ad limina« 1655. iznosi da ima još 13 sela, ali neće im spominjati imena jer ih Talijan teško piše i izgovara. Žitelji govore hrvatski.

- G. 1779. koparska sinoda određuje da se ne smije imenovati župnikom na selu svećenik koji nije na ispitu dokazao da zna govoriti hrvatski.

Kanonik Čerčić šalje 1848. banu Jelačiću spomenicu u kojoj traži da se Hrvatskoj priključi Lovran i čitava Istra. »Granica jednoga naroda je ondje dokud dopire i njegov jezik« - ističe on.

Istarski svećenik Petar Studenac (1811-1898) dopisuje se s Ljudevitom Gajem. U preporodu se ističu i župnik u Vranji Mate Mužina i Jakov Volčić.

Slovenci tražili Karlovac

Grad Karlovac s njegovim kotarom, kao i cijeli prostor južno od Save, koji je Napoleon kao pobjednik bio od Hrvatske otrgnuo i uklopio u svoje ilirske pokrajine, a kada je nakon Napoleonova sloma Hrvatska tražila te svoje krajeve opet natrag, Kranjska se tomu žestoko oprla te pokušala taj teritorij zadržati za sebe, što joj nakon duge borbe (1817-1821) nije uspjelo. To je u narodu moralo ostaviti veoma neugodne uspomene.

Kada je Beč 1851. pokušao narodima Monarhije nametnuti centralizaciju i provesti germanizaciju u Hrvatsku šalje slovenske činovnike da kao sredstvo tih pokušaja tu bečku nakanu provedu, što je razumljivo u narodu izazvalo nepovjerenje protiv tih Bachovih pandura.

Slovenci bi Varaždin

Omašku da se u austrijskom dijelu Monarhije vide Slovenci i Srbi a ne Hrvati, pokazuje uvjerenje Nikole Pašića da »srpski narod naseljava obalu dalmatinsku na dužini od 500 kilometara« (Pašić-Jovanoviću, iz Soluna, 12. I. 1918).

Kada je peteročlano Povjerenstvo (3 Srbina, 1 Hrvat, 1 Slovenac) za unutrašnje razgraničenje zemlje osnovano 1920. sa zadatkom da predloži Konstituanti nacrt kao podlogu za uređenje unutrašnje uprave, hrvatski predstavnik prof. Filip Lukas smatrao je da se on ne treba baviti unutrašnjim uređenjem Slovenije niti Srbije već samo Hrvatske, pa se nemalo iznenadio kad je Slovenac dr. Rus predložio da se Varaždin, grad i kotar s Međimurjem, odvoji od Hrvatske i pripoji Mariboru (Sloveniji) jer se ondje kajkavski govori. Uzalud je Lukas iznosio argumente: povijesne i narodne i kulturne, da grad Varaždin u povijesti nikada nije bio vezan sa Slovenijom već je neko vrijeme bilo ondje sjedište hrvatske državne Vlade i Sabora, da se stanovništvo uvijek Hrvatima smatralo, pa da ondje nema nijednoga domaćeg stanovnika koji bi se Slovencem smatrao, te bi to bilo nasilje i k tome je apsurd prisiliti stanovništvo da postane drugim narodom koji nije nikad bio. Što se kajkavskog govora tiče, već je Jagić dokazao da se tamošnje narječje odvaja u nekim svojim oblicima i izrazima od slovenske kajkavštine, tako ondje nema duala, kao bitnog slovničkog oblika u slovenskoj kajkavštini, pa da se jezične crte što više približavaju štokavštini. Kako je dr. Rus ostao kod svoga stajališta, Lukas je predsjedniku povjerenstva dr. Radoniću izjavio da primi li povjerenstvo prijedlog dr. Rusa on istupa iz povjerenstva. Na idućoj sjednici predsjednik Radonić je izjavio da se informirao da se u školama Varaždina upotrebljavaju knjige pisane štokavski, a bez otpora naroda, te da ondje gdje je jednom zavedena štokavština ne može se vratiti na kajkavštinu, i time je prijedlog dr. Rusa bio odbijen te i taj put onaj stari slovenski ekspanzionizam protiv Hrvata nije uspio, zapravo bio je odgođen.

Podjelom najprije na oblasti nakon Vidovdanskog ustava Hrvatska je bila raskomadana, oduzet joj je dio teritorija koji je unijela u zajedničku državu; hrvatskim se zemljama nisu priključila područja s hrvatskim življem u Međimurju i Kastvu. Oduzet joj je prostor oko Boke kotorske prema jugu, koji je ona kao povijesni prostor unijela u zajedničku državu... Međimurje, koje je naizmjenično bilo ili u ugarskoj ili u hrvatskoj državi, nikad u Sloveniji, uključeno je u Mariborsku oblast, Kastav, udaljen od slovenskog teritorija, uključen je u Ljubljansku oblast kao kakva enklava. Međimurje inače spada u najgušće naseljen naš kraj u kojom je tada živjelo 94.000 Hrvata, 617 Slovenaca, 1.800 Mađara, 310 Nijemaca. U njemu su 97,5% katolici.

Pred stvaranje Banovine Hrvatske

Krajem kolovoza 1939. Janko Šimrak, direktor katoličkog dnevnika »Hrvatska straža«, napisao je uvodnik pod naslovom »Granice Banovine Hrvatske prema Sloveniji«. Uvodno je tretirao povijesno pitanje nacionalne pripadnosti Bele Krajine, navodeći među ostalog napis kanonika Janka Barlea (»Prepir med nemškim redom in kapitulom zagrebškim s 14 veku«, tiskan u Zgodovinskom zborniku u Ljubljani 1892). Iz toga izvora proizlazi da je tužba zagrebačkog kaptola, koju je podigao 1338. kod pape Benedikta XII. u Avignonu protiv komendatora njemačkih vitezova u Černomlju Henrika, koji je nasilnim putem počeo ubirati desetinu u metličkom, šentjernejskom i žumberačkom crkvenom kotaru, jer je Zagrebačka biskupija na tom teritoriju vršila jurisdikciju. I zbilja, papa izdaje bulu 4. ožujka 1339. kojom nalaže Ivanu, cistercitskom opatu sv. Marije u Topuskom, da vrati zagrebačkoj Crkvi u Beloj Krajini sva ona dobra i prava koja su joj nepravedno oduzeta, što je očiti dokaz da je Bela Krajina pripadala Zagrebačkoj biskupiji još u 14. stoljeću. Šimrak naglašava da ta rasprava ima samo praktičnu svrhu da se dokaže kako su se na tom terenu pomicale narodnosne crte i kakve je ona obrte doživjela tokom stoljeća, te su to samo historijske reminiscencije jer je pitanje Bele Krajine u narodnosnom i crkvenom pogledu konačno riješeno i u njega se ne može više dirati.

U drugom dijelu napisa Šimrak se bavi općinama Radatovići i Štrigova, koje su za vrijeme diktature kod razgraničenja banovina »narinute braći Slovencima«. Na Šimrakov napis žestoko je reagiralo 1. IX. 1939. slovensko katoličko glasilo »Slovenec«, inače službeno glasilo JRZ za Sloveniju. Šimrak mu nije ostao dužan. Tako u napisu »Gospodo, prste sebi!« između ostaloga navodi: »Uopće se može kazati da je slovenska propaganda uzela na oko Međimurje pa je to više puta došlo do izražaja i kod administrativne podjele u nedavnoj prošlosti. Jasan je dokaz za to bila podjela oblasti kad je cijelo Međimurje spadalo pod mariborsku oblast. Ne vjerujemo da tome nije netko kumovao prikrivajući posebne svoje namjere koje je imao s Međimurjem. Zanimljivo je da danas makar tko imade ekspanzionističkih tendencija i da oni najmanji imaju najvećih ambicija da podržavaju one najveće i najdinamičnije.

'Slovenec' spominje tri općine: Trata, Draga i Osijnica na Kupi, koje da je diktatura otrgla od Slovenije i da se moraju natrag vratiti. Ako je zbilja tomu tako, onda prva 'Hrvatska straža' zahtijeva da se te tri općine vrate Sloveniji jer mi Hrvati ne želimo u svojim rukama zadržati što tuđega.

Što se tiče Gorskog kotara do Delnica, za koji 'Slovenec' tvrdi da je slovenski kraj jer da stariji ljudi još danas govore slovenski, to bi bilo dobro da je 'Slovenec' za tu svoju tvrdnju iznio dokaze. Gorski kotar naime sačinjavao je u cijeloj prošlosti dio hrvatskoga etnografskoga područja koje dosada nitko nije osporio. Gorski kotar u jednom dijelu, istina, čini lagani prijelaz iz čakavštine u kajkavštinu, ali valjda kajkavština kao takva nije dokaz slovenskoga etničkog područja jer bi tada Sloveniji morao pripasti velik dio današnjih hrvatskih krajeva. Dijeljenje Hrvata od Slovenaca na osnovi kajkavštine vrlo je neozbiljno i spada u onu grupu političke sile koja je govorila: Vas Hrvata i nema! Kajkavci su Slovenci, a štokavci Srbi! Vama, dakle, ostaju samo čakavci koji se i onako malo-pomalo pretvaraju ili u kajkavce ili u štokavce. Tako će s vremenom Hrvata uopće nestati!«

Šimrak zatim nastavlja: »Hrvatsku etnološku grupu danas stvara hrvatski narodni osjećaj i hrvatska narodna samostalna ideja i hrvatska državnost spojena s hrvatskim državnim pravom, što je dobro u svom govoru naglasio dr. Maček. Ne može se dakle tu operirati niti s čakavštinom niti sa štokavštinom, nego s tisućljetnim kulturnim i narodnim razvitkom.«

Okružnica nadbiskupa Stepinca

Pred Uskrs 1939. nadbiskup Stepinac poslao je posebnu okružnicu namijenjenu samo vjernicima Raskrižja, koja im je pročitana s propovjedaonice. I tu okružnicu odnarođeni vjernici nisu primili na znanje. Rekli su da oni ne trebaju okružnice, nego »slovenske duhovnike«. Prezreli su svoje svećenike koji njima služe svake nedjelje i blagdana sv. mise, dolazeći iz Štrigove.

Nadbiskup Bauer predao je crkvu sv. Ivana Nepomuka u Raskrižju salezijancima, koji su u njoj 8 godina dijelili sakramente, poučavali vjerske istine. Kako ti vjernici nisu bili zadovoljni, salezijanci su napustili župu. Nadbiskup im je dodijelio novog župnika u Raskrižju kojeg su godinama tražili i u novu župu doveo franjevce konventualce, te u Štrigovu poslao o. Harapina. Jedno su vrijeme s njim bili zadovoljni, a potom ih nije mogao zadovoljiti, pa je i on otišao. Nadbiskup im je zatim poslao o. Jukunda. Taj dobri redovnik njima je udovoljavao u svemu, što je god mogao. Ubrzo su prezreli i njega te je i on morao napustiti župu. Zatim nadbiskup šalje Jurja Horvatovića kao mladog kapelana u Štrigovu. I taj je nakon nekog vremena zamolio drugo mjesto i otišao. Za njim dolazi revan svećenik Juraj Mikleušić, no ni on nije podoban u Raskrižju jer im je rekao istinu u oči. Iz prošteništa Majke Božje Bistričke donio je hrvatsku zastavu s Gospinim likom. I ta zastava je trn u oku »našim prefarbanim Slovencima« koji ga povlače po sudovima.

»Svaka čast i poštenje našim susjedima koji su u istinu rođeni Slovenci. Oni su dobri i ljubazni s nama. Samo oni koji su postali iz međimurskih Hrvata, lažni prefarbani Slovenci, mrze naše hrvatske svećenike i mrze svoj materinski jezik«, pisao je Šimrak.

Prilike u općini Štrigova

Pod naslovom »Prilike u općini Štrigova, veliki pritisak vlasti na Hrvate« Obzor (31. X. 1939) javlja da se u posljednje vrijeme u općini Štrigova opaža velik pritisak na tamošnji hrvatski narod te mu se na svim poljima zabranjuje upotreba hrvatskoga jezika. »Nedavno smo javili o zaključku općinskih izbornika u Štrigovi kojim se traži priključenje općine Štrigova Banovini Hrvatskoj. Danas smo obaviješteni da je nalogom banske uprave u Ljubljani zabranjeno vjeroučitelju u Raskrižju Josipu Mikleužiću obuka vjeronauka u hrvatskom jeziku. Ujedno mu je zabranjen pristup u tamošnju školu. Organizacija HSS u Čakovcu odmah je poduzela korake kod banske vlasti u Zagrebu te kod zagrebačkog metropolita dr. Stepinca da se ovom postupku stane odmah na kraj. Već je više puta bilo pokušaja da se u Raskrižju uvedu svećenici Slovenci, ali im to nije uspjelo s obzirom na intervencije zagrebačkog nadbiskupa.«

Župa u Štrigovi spominje se 1334. godine. Pavlini su u Štrigovi sagradili crkvu sv. Jeronima 1749. Poznati povjesničar pavlin Josip Bedeković trudio se dokazati da je Štrigova zapravo stari Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima. Njegovo djelo »Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum« (Domovina velikoga crkvenog učitelja sv. Jeronima u razvalinama Stridona sakriveno) tiskano je u Beču 1752.

Odlukom nadbiskupa Stepinca u kolovozu 1942. Raskrižje je odcijepljeno od matične župe Štrigova i postalo samostalnom župom.

 

GLAS KONCILA