TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (B)

 

 

RADOSNI SVJEDOCI DOŠAŠĆA GOSPODNJEG

Ulazna pjesma ove nedjelje je Pavlov poziv na vjerničku radost:
" Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu! " (Fil 4,4.5).

U vremenu dok je svećenik misu slavio na latinskom po prvoj riječi ovog poziva " Gaudete - radujte se " zvala se ova nedjelja. Može se upotrijebiti misno ruho ružičaste boje, gdje ono postoji. Ovo je radosni predah u pokorničkom razdoblju došašća.

Za prvo čitanje imamo ispovijest proroka iz vremena obnove oko god. 515. pr. Kr. koji se osjećao pomazanim od Duha Božjega i poslanim da siromasima Božjim naviješta radost spasenja. U današnjem čitanju je i radosna pjesma Jeruzalema koji se odaziva proroku: " Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu jer me odjenu haljinom spasenja ...".

U drugom čitanju Pavao potiče na stalnu radost, zahvalnost i otvorenost prema Duhu Svetome koji u zajednici krštenika budi različite karizme: " Uvijek se radujte... U svemu zahvaljujte... Duha ne trnite, proroštva ne prezirite! "

Krstitelj u evanđelju biva predstavljen kao hrabri i radosni svjedok Svjetla koje je utjelovljena Riječ Božja, Krist Gospodin. Na saslušanju, koje mu nameću svećenici i leviti iz Jeruzalema, Krstitelj odlučno svjedoči da on nije ni Mesija, ni novi Ilija ni Očekivani prorok kojeg je navijestio Mojsije (usp. Pnz 18,18). On je jednostavni i skromni djelitelj pokorničkog krsta koji najavljuje: " Među vama stoji koga vi ne poznate - onaj koji za mnom dolazi! "

Prorok iz Jeruzalema, sva starozavjetna vjernička zajednica, Krstitelj na Jordanu su radosni svjedoci došašća Gospodnjeg ili spasenja koje je na dohvatu. Pitanje po stavljeno Krstitelju tiče se svakog od nas na današnjoj misi: " Tko si ti... Što kažeš sam o sebi? " (r. 19 i 22).

U zbornoj molitvi prosimo preko svoga predsjedatelja da budemo radosni svjedoci dolaska Gospodnjeg:

Bože, ti vidiš:

mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega.

Molimo te da nam bude događaj spasenja

te ga radosno proslavimo službom pohvale.

Božić je događaj spasenja, a ne samo spomen na povijesni događaj rođenja osnivača kršćanstva. Zato mu se smijemo i trebamo radovati.

Prorok i zajednica radosni u Gospodinu (Iz 61,1-2. 10-11)

Ovo je odlomak iz središnjeg dijela Izaijine knjige koji obuhvaća poglavlja 56. do 66. i čini zasebnu cjelinu. Stručnjaci smatraju da su tu zapravo sabrane propovijedi grupe proročkih učenika, koji su djelovali u Jeruzalemu nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, iza god. 515.pr.Kr. (kad je ponovno bio podignut hram). Značajno je ovim propovjednicima i propovijedima - slavljenje spasenja prisutnog u hramu i otvorenost za pogane koji prepoznaju Božje djelovanje u narodu Božjem.

Ovdje imamo ispovijest proroka o vlastitom zvanju. On kaže da ga je Duh Gospodnji pomazao. To znači da mu je dao dublji uvid u riječ Božju i smisao povijesnih događaja, te ga potaknuo na proročko djelovanje. Ovaj prorok ima biti navjestitelj evanđelja ili radosne vijesti siromasima. Treba iscjeljivati srca slomljena, proglašavati slobodu zarobljenima, sužnjima oslobođenje, a svima najaviti jubilejsku ili milosnu godinu koju uvodi Bog. Ovaj je prorok bio pozvan da budi radost među siromašnim povratnicima, koji su se po judejskim gradovima i naseljima teško organizirali ponovno u narod i državu.

Zajednica prihvaća prorokovu propovijed s pozivom na vjerničku radost i odgovara da se raduje u Gospodinu, koji je odijeva haljinom spasenja, iako materijalni uvjeti života i dalje ostaju teški. " Plašt pravednosti " kojim Bog zaogrće Jeruzalem kao svoju zaručnicu, su prijateljstvo s Bogom i naklonost Božja, koju povijesni slušatelji prorokove propovijedi smatraju važnijom od gradskih zidina i političke stabilnosti. Oni su puno puta gledali kako " zemlja tjera svoje klice i vrt niknuti daje sjemenju ". Zato vjeruju kako će " Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima ". Oslonjeni kao mali narod na naklonost Božju; oni će pred velikim poganskim narodima hvaliti Boga koji pritječe u pomoć neznatnima.

Za pripjevni psalam imamo danas Marijinu pjesmu " Veliča ". S njome i mi danas veličamo Boga koji vidi i uzdiže neznatne.

Duha ne trnite, proroštva ne prezirite (1 Sol 5,16-24)

Ovo je završni odlomak Prve poslanice Solunjanima. Ona je prvi pisani dokument Novog zavjeta, a pisao ju je Pavao oko 50. god. mladoj zajednici kršćana s kojima nije mogao provesti dovoljno vremena i nije bio siguran kada će opet doći. Iako krštenici žive među poganskim sugrađanima koji ih šikaniraju i progone, Apostol ih zove na radost, stalnu molitvu i zahvaljivanje Bogu. Vjernička radost je dar Duha, kao što je i molitva, te traženje volje Božje o sebi - također dar Duha. Kod Pavla često bivaju povezane zahvalnost Bogu i molitva (usp. 1 Sol 3,9-10; Fil 4,6; Kol 2,7; 3,15-17).

" Duha ne trnite, proroštva ne gasite " (r. 19-20) odnosi se na karizme koje Duh Sveti daje pojedincima na korist zajednice.

" Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite " (r. 21-22) odnosi se na potrebu provjeravanja obdarenika koji tvrde da Duh nešto po njima poručuje zajednici. Mogući su i umišljeni karizmatičari koji svoje bolesne ambicije prikazuju kao darove Duha.

Na kraju Pavao moli da " Bog mira posveti i besprijekornim sačuva " krštenike za Dolazak Gospodnji. Pod Dolaskom je on mislio Isusov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Današnja liturgija pod tim misli i na Isusov mistični dolazak o Božiću. Otvorenost Duhu Svetomu koji u nama produbljuje vjerničku radost, poniznu molitvu i stalnu zahvalnost sprema nas za Isusov dolazak u vremenu i na koncu svijeta.

Ne zanijeka nego prizna (Iv 1,6-8. 19-28)

Ključni izrazi ovog odlomka su " svjedok, svjedočiti, svjedočanstvo " (r. 7, 8 i 19). U Ivanovom evanđelju Isusovo javno djelovanje prikazano je kao proces u kojem Židovi sude Isusu, a zapravo Osuđenik sudi njima zbog nevjere.

U četvrtom, Ivanovom evanđelju, izraz " svjedočiti " nalazimo 33 puta, a u cijelom ostalom NZ 32 puta. Izraz " svjedočanstvo " nalazimo kod Ivana 14 puta, a u ostalom NZ 7 puta. Iz Ivanova naglašavanja da Krstitelj nije bio Svjetlo nego da je došao posvjedočiti za Krista, koji je Svjetlo , naslućuje se određeno rivalstvo između prvih kršćana i Krstiteljevih sljedbenika, koji su Zaharijina sina smatrali Mesijom (usp. Dj 18,25 i 19,1-7). Naš prijevod stavio je velikim slovom riječ " Svjetlo ", jer je u grčkom izvorniku član uz ovu imenicu koji sa sobom povlači značenje da je Krist posebno i konkretno svjetlo, samo svjetlo .

Prizor se odvija u tri dijela, u obliku saslušanja:

•  Svećenici i Leviti pitaju Ivana, je li on Krist (r. 19-23);

•  Farizeji pitaju za smisao njegova krsta (r. 23-27);

•  mjesto saslušanja i svjedočenja (r. 28).

Krstiteljev je pokret toliko postao razglašen da jeruzalemski poglavari šalju Ivanu na Jordan sudsku komisiju koja ima ispitati dvoje: je li on Mesija i što znači njegovo krštavanje vodom? U pitanju o identitetu počinju od Mesije, zatim prelaze na Iliju, jer se vjerovalo da će Ilija ponovno doći prije nastupa dana Gospodnjeg. Kad Krstitelj oboje zaniječe, oni nastavljaju: da li je Prorok? I ovdje su naši prevodioci imenicu " Prorok " napisali velikim slovom zato što u grčkom izvorniku stoji član. Ne bilo koji prorok, još jedan u nizu brojnih proroka koje je Bog slao svome narodu, nego izvanredni prorok kojega je Mojsije najavio kao onoga u čija će usta Bog stavljati svoju riječ i kojega treba slušati (usp. Pnz 18,15-18). Krstitelj i to niječe te se predstavlja Izaijinim riječima kao Božji glasnik koji u pustinji viče pripravljajući put Mesiji.

Evanđelista ga hvali: " On prizna, ne zanijeka, nego prizna " (r. 20). Za povijesne čitaoce ovo je bilo važno: Zaharijin sin odbio je biti smatran Mesijom ili najavljenim Prorokom.

U nastavku farizeji ispituju za smisao Pretečina krštavanja, koje je očito postalo popularno i vjernici su mu se masovno podvrgavali u znak kajanja i spremnosti na obraćenje. Farizeji se ljute što Ivan javno krštava, nastupa kao da je njegovo krštenje obavezno, a nije dobio odobrenje od vjerskih vlasti iz Jeruzalema.

" Među vama stoji onaj koga vi ne poznate " (r. 26) je najava već prisutnog Mesije. " Poznati " ovdje znači i " priznati, prihvatiti, vjerovati mu ". Krstitelj priznaje da je u odnosu na Mesiju manji od sluge ili roba koji gospodaru veže remenje na sandalama. On se raduje što je Mesija već prisutan i nije ljubomoran što će uskoro pasti u zaborav da bi Krist rastao. Kad mu kasnije vlastiti učenici jave da Isus sabire sve više simpatija na račun samog Krstitelja, on će odgovoriti: " On treba da raste a ja da se umanjujem " (Iv 3,30).

Od Krstitelja trebamo naučiti kako liječiti u sebi ljudsku ljubomoru i grešnu želju za afirmacijom. Želeći sve više postajati radosni svjedoci Božjeg dolaska, tražimo snagu da uočavamo, podupiremo i štitimo sve dobro što se oko nas događa, makar i ne bili mi u središtu pažnje.

(Pripremljeno prema napisima profesora mons. dr. Mate Zovkića)

 

Među vama stoji onaj kojega vi ne poznate

(Iz rasprave O djelima Duha Svetoga Ruperta iz Deutza, opata)

Ivanov je krst bio krst sluge, a Kristov krst Gospodara. Prvi je služio za obraćenje, drugi za otpuštanje grijeha. Ivanovim je krštenjem Krist očitovan, svojim je krštenjem, tj. svojom mukom Krist proslavljen. O svojemu krstu Ivan kaže: » Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu « (Iv 1,31). A Krist, kada je bio već kršten Ivanovim krstom, kaže o svojemu krštenju: » Krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši « (Lk 12,50). Ivanov je krst spremao narod za Kristov krst, a Kristov je krst narod osposobio za kraljevstvo Božje.

Ivan je govorio onima koje je krstio neka vjeruju u onoga koji će doći nakon njega. Stoga, bez sumnje, oni koji su se krstili Ivanovim krstom i umrli prije Kristove muke, krstom su Kristove muke oslobođeni od svojih, pa i velikih, grijeha; s Kristom su ušli u raj i ugledali kraljevstvo Božje. Ako su pak u sebi prezreli tu Božju ponudu i nisu se dali krstiti Ivanovim krstom, a s ovoga su svijeta otišli prije spomenuta krsta Kristove muke, ništa im nije koristio stari lijek obrezanja. Kristova im muka nije pomogla i nisu izbavljeni pakla, jer nisu bili od onih o kojima je Krist kazao: » I za njih posvećujem samog sebe « (Iv 17,19).

Osim toga, valja znati da i onima koji su bili kršteni Ivanovim krstom, a ostali su na životu kada se nakon Isusove proslave propovijedalo evanđelje njegova krsta, ništa nije koristilo što su bili kršteni Ivanovim krstom, ako nisu primili Krista i ako nisu držali potrebnim krstiti se njegovim krstom. Znao je to apostol Pavao koji je, našavši neke učenike, upitao: » Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali? « I još: » Na što se onda krstiste? « A podrazumijevao je: » kad niste ni čuli da ima Duh Sveti .« A oni će mu: » Na krštenje Ivanovo .« Nato će Pavao: » Ivan je krstio krštenjem obraćenja, govoreći narodu da vjeruju u onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa. Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih « (Dj 19,2-6).

Stoga, ako se usporedi s Gospodinovim krstom, daleko je manje vrijedio krst sluge, koji čak nije davao ni spoznanje da postoji Duh Sveti. Naš se krst daje u ime Oca i Sina, ali se spomene i Duh Sveti i u njemu se Duh Sveti daje na oproštenje grijeha (usp. Dj 2,38). Dakle, u oba je slučaja ime isto, oboje se zove krst, ali različit je učinak.

 

Pripremio: Krunoslav Mihael Kičinbači