DUHOVI - TRAJNO DOGAĐANJE

Pedesetnica:

Židovi su još od starog zavjeta slavili pedeseti dan nakon Pashe kao jednu od svojih najvećih hodočasničkih svetkovina. Prema Knjizi Izlaska Pedesetnica ( ili blagdanom Sedmica ) se ( Izl 23,16; usp. Lev 23,15s; Pnz 16,9 ) povezivala sa starozavjetnom svetkovinom zahvale za žetvu. Pedesetnica tako postaje dan prelaska proljeća u ljeto, blagdan Sunca i svjetlosti, blagdan kozmičke punine.

U starom Izraelu običavalo se na taj dan doći u Jeruzalem, kako bi se Gospodinu prinesla žrtva zahvalnica. Hodočastili su ovamo Židovi domovine i iseljeništva, od kojih mnogi više nisu znali materinji jezik .

Sam broj pedeset također ima posebno značenje. Broj sedam je u biblijskoj simbolici znak punine, a čini ga zbroj od 4 ( četiri strane svijeta ) i 3 ( Božji broj : nedjeljiv, označuje jedinstvo, a naznačuje i trojstvo ).

Sam broj 7 također predstavlja nešto što nema kraja, a kada se taj broj pomnoži sam sa sobom tada on predstavlja beskonačnu trajnost ( 7*7=49 ) a ako mu se pridoda još jedan dan ( 49+1=50 ) onda ta beskonačna trajnost ponovo započinje. Time se i na simboličan način želi prikazati da nas Bog nikada neće ostaviti same.

Slavlje blagdana - povijest:

U početku, prva se crkva kod svakog euharistijskog slavlja prisječala cjelokupne povijesti spasenja kojoj je vrhunac bio Uskrs. Tek je kasnije počela određene dane u godini posvećivati pojedinim bitnim događajima povijesti spasenja, kako bi im se na poseban način mogla posvetiti.

U tom smislu i svetkovina Duhova ima zanimljivu povijest. Naime na taj se dan prvo počelo stavljati naglasak na Isusovo uzašašće, nešto kasnije na silazak Duha Svetoga i uzašašće, da bi se konačno kao samostojna svetkovina ustalila tek g. 425. - stotinu godina nakon što je uveden Uskrs (325.g - Nicejski koncil). Od tada se učvrstio spomen na slanje, odnosno silazak Duha Svetoga nad apostole, a time i nastanak - rođenje Crkve.

Zašto Duhovi?

Zanimljiv je naš naziv za današnju svetkovinu, jer to nije plural od riječi » duh «. N evjerojatno je da bi mi vjerovali u vi š e duhova , a ne u jednog Duha Svetoga !

Naime , do liturgijske reforme 1969. imali smo uz veliku svetkovinu Duhova takozvanu duhovsku osminu . Poslije se svetkovalo samo tri dana ( od tuda u nekim krajevima naziv Trojaki ), pa dva dana ( Duhovsko bdijenje i Duhovi ) - t o su dakle bili dani Duha Svetoga , ili Duhovi dani , sve dok kona č no ni je ostala jo š samo Duhovska nedjelja , gdje je posvojni pridjev postao imenicom : Duhovi .

Iz Govora svetoga Leona Velikoga ( papa i crkveni naučitelj († 461)

Kada želimo pažljivo ispovjediti Oca i Sina i Duha Svetoga, daleko od svoje pameti odstranimo likove vidljivih stvorenja, prolaznost vremenitih naravi, sva tjelesa u prostoru i sva mjesta u kojima su tjelesa. Neka odstupi od našega duha sve što se proteže u prostoru i što je zatvoreno u granicama, sve ono što nije uvijek posvudašnje i posvuda cjelovito. Naš pojam o božanstvu Trojstva neka ne sadrži ništa što se dostiže u prostoru i neka među osobama ne traži stupnjeve. A tko zamisli nešto dostojno Boga, neka se ne usudi to zanijekati ni za jednu osobu, kao da Ocu pripisuje nešto časnije negoli Sinu i Duhu Svetome. Ne bi bilo pobožno roditelja pretpostaviti Jedinorođenome jer uvrjeda Sinu nanosi nepravdu Ocu i što se oduzima jednome, otimlje se obojici. Njima je zajednička vječnost, a isto tako i božanstvo. Ne vjeruje da je Otac svemoguć i nepromjenljiv tko misli da je Otac rodio manjega od sebe ili da je rađajući Sina pridobio nešto čega prije nije imao.

Istina, čuli smo iz evanđelja da je naš Gospodin Isus rekao učenicima: » Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem k Ocu, jer je Otac veći od mene « (Iv 14,28). Ali oni koji su ga češće svojim ušima čuli: » Ja i Otac smo jedno « (Iv 10,30) i: » Tko je vidio mene, vidio je i Oca « (Iv 14,9), oni su navedenu izreku shvatili ne kao razliku s obzirom na božanstvo niti da se ona odnosi na Božje bivstvo za koje znaju da je jednako vječno kao i Očevo i da je Sin iste naravi s Ocem.

Stoga je utjelovljenje Riječi apostolima predstavljeno kao unaprjeđenje čovjeka. Oni su se bili smeli najavom Gospodina da će otići pa ih on upućuje na vječne radosti koje će donijeti i povećanje njegove slave. Kaže im: » Kad biste mene ljubili, radovali biste se što idem k Ocu «, tj. kada biste s punim spoznanjem uvidjeli slavu koja vam pripada na temelju činjenice da sam ja, rođen od Oca, rođen i od ljudske majke, da sam ja, Gospodar vječnosti, htio postati jedan od smrtnika, nevidljiv se htio ukazati vidljivim i prihvatio, iako Bog, narav sluge, onda biste se radovali što idem k Ocu. Moje je uzašašće vama korisno jer je vaša niskost po meni uzdignuta nad sva nebesa da se smjesti s desna Ocu. Ja, koji sam s Ocem ono što je i Otac, ostajem nerazdvojiv od onoga koji me je rodio; zato se dolazeći k vama ne udaljujem od njega kao što ni vas ne ostavljam vraćajući se k njemu.

» Radujte se zato što idem Ocu jer je Otac veći od mene « (Iv 14,28). Vas sam sjedinio sa sobom i postao Sin Čovječji da vi možete biti sinovi Božji. Stoga, iako sam jedan u obje svoje naravi, manji sam od Oca ukoliko sam sličan vama, a time što se ne razdvajam od Oca, veći sam od sama sebe. Narav koja je manja od Oca neka ide k Ocu da i tijelo bude ondje gdje je Riječ uvijek. Jedna te ista katolička vjera neka drži da je po svojemu božanstvu Ocu jednak onaj koji priznaje da je manji od njega po svojemu čovještvu.

Treba, dakle, predragi, prezreti isprazne i slijepe lukavosti svetogrdna krivovjerja koje se vara krivo tumačeći onu izjavu: » Sve što ima Otac, moje je « (Iv 16,15). Takvi ne shvaćaju da oduzimaju Ocu ono što se usuđuju nijekati Sinu.

Varaju se kada se zaustavljaju na čovještvu misleći da Jedinorođenomu, pošto je preuzeo što je naše, manjka nešto od onoga što je svojstveno Ocu. Naprotiv, milosrđe nije u Boga umanjilo moć niti pomirenje, ponuđeno stvorovima, predstavlja manjak vječne slave.

Ono što ima Otac, posjeduje i Sin, a što imaju Otac i Sin, posjeduje i Duh Sveti jer je čitavo Trojstvo jedan Bog. Tu vjeru nije pronašla zemaljska mudrost niti je dokazuje ljudsko nagađanje. Nju nas je naučio sam Jedinorođeni, a učvrstio ju je sam Duh Sveti o kojemu ne smijemo drukčije misliti nego o Ocu i Sinu. Jer, iako on nije Otac ni Sin, ipak nije odijeljen od Oca i Sina. Duh Sveti ima u Trojstvu vlastitu osobu i tako u božanstvu Oca i Sina ima jednu te istu narav koja sve ispunja, sve obuhvaća i zajedno s Ocem i Sinom sve upravlja.

Pripremio: Krunoslav Mihael Kičinbači