1.
Kad je sv. Otac kao msgr. A. Roncalli postao Apostolski delegat u Bugarskoj, pri svojim službenim putovanjima redovito je prolazio kroz našu zemlju i zaustavljao bi se u glavnim gradovima: Ljubljana, Zagreb, Beograd.
Pored tih kratkih prolaza, on se dva puta zadržao i boravio kao gost u našem Zagrebu. Tom prilikom je posjetio i razne ustanove, Bogoslovsko sjemenište, Dječačko sjemenište, Dom duh. vježba na Jordanovcu…
Prigodom jednog takvog boravka prespavao je visoki gost kod naših OO. Isusovaca u Palmotićevoj ulici u njihovoj gostinjskoj sobi uz kor Svetišta. Danas tamo visi velika spomen-slika. Bilo je to 8.XI.1932. i 14.XI.1934. godine.
U ono vrijeme bio je sv. Otac u bliskim odnosima s tadašnjim nuncijem msgr. Pallegrinettijem, često se susretao sa zagrebačkim nadbiskupom dr. Antunom Bauerom i drugim biskupima. A kad je postao papa sam je izjavio, kako ga se duboko dojmio mladi mršavi nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac, kojega je upoznao u tim svojim susretima; a osobno mu je čestitao još iz Sofije na imenovanju jednim krasnim pismom.
Osim glavnih gradova posjetio je tadašnji pap. delegat iz Bugarske i naše malo Đakovo s velebnom katedralom, čiji su čuvari veliki Biskupi, a koja mu se silno svidjela, te je dao izjavu da je to najljepša crkva na cijelom Balkanu.
S velikim interesom pratio je sv. Otac još onda vjerski i crkveni život kod nas. Zanimala ga je svaka akcija koja se odnosila na duhovni život vjernika. Kad bi zašao u koju crkvu našeg grada duboko ga je impresioniralo koliko ljudi dolazi u crkvu. Osobito je rado slušao naše pučko pjevanje po crkvama…
2.
Kod svih ovakvih posjeta i susreta sv. Otac je uvijek bio sličan sebi: čovjek srca, pristupačan, bliz svima s kojima bi došao u dodir.
Čovjek koji uvijek u svojim nastupima eliminira sve što bi ljude moglo udaljiti, a propagira ono što ih sjedinjuje međusobno. To je papa Ivan XXIII. A takav je prošao i našom zemljom, te je osvojio srca naših stanovnika.
3.
Pokaza se dobrota i čovjekoljublje Boga našega ( Tit 3,4 ) u utjeljovljenju Sina Božjega… Od tog Božanskog čovjekoljublja izlio je On obilno u dobro srce našeg sv. Oca.
4.
Tako ugodno nam odzvanjaju u ušima riječi, što ih je Apostolski Delegat odlazeći iz Bugarske, izrekao u oproštajnom govoru: Za svakog Bugarina, u mojem će prozoru uvijek goriti svijeća…
Otkad je taj miroljubivi Crkveni Knez postao Papom mi smo svi osjetili ponos i stekli povjerenje da sadašnji sv. Otac (kao i mnogi Pape) svakoga od nas čeka s upaljenom svijećom svoga gostoljubivog srca bez obzira na rasu i naciju.
KAD ON PROGOVORI SVI SE OSJEĆAMO KAO KOD KUĆE!
(Iz knjige A. Lazzarinija: “Papa Ivan XXIII. Život i licnost”, Zagreb 1963.)